LARA MLAĐEN – IZMEĐU MELBOURNEA, NEW YORKA I SARAJEVA: MUZIKA KAO UNIVERZALNI JEZIK

Amir: Rođeni ste i odrasli u Melbourneu, u porodici sarajevskog porijekla. Koliko je bosanskohercegovačko naslijeđe bilo prisutno u Vašem odrastanju i na koji način je oblikovalo Vaš identitet i odnos prema muzici?

 Lara: Bilo to namjerno ili ne, odrastala sam uronjena u svoje naslijeđe. Toga sam uvijek bila svjesna; kada bih svoj dom poredila s domovima svojih prijatelja, znala sam da sam malo drugačijeg kova. Kao i u većini porodica u dijaspori, običaji su doputovali s nama: hrana, jezik, navike i, naravno, muzika. Moja baka, koja govori samo bosanski, oduvijek živi s nama i pomogla je u mom odgoju, tako da sam kulturu upijala i kroz pogled jedne druge generacije.

Budući da sam odrastala okružena svim tim, muzika mi nikada nije bila strana. Ti zvuci – melodije harmonike i treperenja u glasu – postali su mi bliski od malih nogu, gdje god da sam bila, i od tada ih nosim sa sobom.

Amir: Violinu ste počeli svirati sa samo tri godine, na vlastiti zahtjev. Sjećate li se šta Vas je tada privuklo upravo tom instrumentu i jeste li već kao dijete osjećali da će muzika postati Vaš životni poziv? 

Lara: Da. Violinu sam čula u nekim dječijim igrama i slušala sam iste isječke u krug. Prije nego što sam zaista znala govoriti, već sam insistirala da me mama vodi na časove. Nijedno od mojih roditelja nije muzičar i niko me nije gurao u to, pa to mogu opisati samo kao nešto što mi je upisano u dušu.

Vjerujem da violina može izraziti jedinstven spektar emocionalnih istina, ponekad čak i neposrednije od glasa, ako ste otvoreni da čujete ono što leži ispod površine. Mislim da sam taj potencijal oduvijek osjećala. Iako trenutno istražujem i druge vještine i aktivnosti, muzika će uvijek biti u središtu mog identiteta.

Amir: Završili ste studij na Melbourne Conservatorium of Music, a potom i master studij na prestižnoj Juilliard School u New Yorku. Koliko su Vam ta dva različita akademska i kulturna okruženja pomogla da izgradite vlastiti umjetnički izraz?

 Lara: Obje institucije stavljale su snažan naglasak na muzičku i tehničku istančanost, što smatram ključnim, jer su muzičarima potrebne godine fokusiranog učenja da bi dostigli određeni nivo zrelosti u svom zanatu.

Na Melbourne Conservatoriumu bila sam blizu kuće i imala sam divnu profesoricu violine koja je produbila moje razumijevanje određenog repertoara, onako kako su ga njoj prenijeli njeni profesori, i načina na koji se on može svirati u modernoj tradiciji.

Juilliard je bio potpuno novi svijet. Našla sam se u nepoznatom okruženju i studirala kroz mnogo specifičniju prizmu: historijsko izvođenje, filozofiju novog pristupa muzici iz ranijih epoha. Taj pristup se poklapao s mojim vrijednostima, koje su se tada razvijale, i tako oblikovao moje umjetničke ciljeve.

Amir: Specijalizirali ste se za historijski informiranu izvedbu muzike 17. i 18. stoljeća, posebno u italijanskoj, francuskoj i njemačkoj tradiciji. Šta za Vas znači pristupati muzici iz prošlih stoljeća uz nastojanje da se očuva autentičnost njenog izvođenja, a istovremeno prenese emocija savremenom slušaocu?

Lara: Oduvijek me zanimaju stare stvari i stare tradicije, pa me ovakav pristup muzici istinski privlači. Ima nečeg zaista čarobnog u sviranju na instrumentima koji su bliži onima koje su muzičari koristili u to vrijeme, i u sklapanju različitih karakteristika jednog stila.

Mislim da ta promišljenost nosi nešto što publika može osjetiti. Pristupiti djelu s jasnom filozofijom, umjesto oponašanja snimaka ili pukog prihvatanja onoga što su vas učili, može izvođenje učiniti upečatljivijim i autentičnijim.

Istovremeno, poenta nije tvrditi da stariju muziku možemo svirati s potpunom tačnošću; važna je posvećenost istraživanju njenih tajni. To je ono što sam najviše ponijela iz ove oblasti: stav propitivanja i traganja, koji se može primijeniti na svaki aspekt života.

Amir: Nastupali ste s ansamblom Juilliard415 i učestvovali u međunarodnim projektima i turnejama. Koje iskustvo s tih nastupa i putovanja je najviše utjecalo na Vaš umjetnički razvoj i pogled na muziku kao univerzalni jezik?

Lara: Jedno iskustvo koje se posebno izdvaja je naša turneja po Kini 2024. godine, koja je uključivala razmjenu između naših studenata i studenata jednog kineskog muzičkog konzervatorija.

Kineske studente su fascinirali naši historijski instrumenti i njihove mogućnosti, koje se veoma razlikuju od onih u njihovoj muzičkoj tradiciji. Mi smo, zauzvrat, imali priliku pogledati izvedbu na guzhengu, drevnom kineskom instrumentu, i diviti joj se, a i nama je taj zvučni svijet bio nepoznat. Nijedna strana nije baš dobro govorila jezik one druge, ali bilo je dirljivo vidjeti kako muzičari iz tako različitih kultura mogu slušati i poštovati muziciranje jedni drugih.

Amir: Vaša biografija pokazuje da Vam je važna i društvena uloga muzike, od nastupa za različite zajednice u New Yorku do rada sa starijim osobama koje žive s demencijom. Šta ste kroz takva iskustva naučili o snazi muzike i njenoj sposobnosti da dopre do čovjeka i onda kada riječi više nisu dovoljne?

Lara: Sviranje za ljude u neformalnijim okruženjima naučilo me je da muzika, u svom najboljem obliku, može ljude vratiti samima sebi. Vidjela sam to u bljesku prepoznavanja, u osmijehu, u nekome ko počne plesati ili u sjećanju koje izroni.

Formalni koncertni ambijenti ponekad nagrađuju pogrešne stvari. Perfekcionizam i težnja ka virtuoznosti mogu sputavati muzičare kojima je istinski stalo, a ironično odgovarati onima koje pokreće ego. U neformalnim prostorima taj pritisak nestaje, a u fokus se vraća povezanost.

Čvrsto vjerujem da muzičari ne bi smjeli zaboraviti izaći iz okvira koncertne dvorane, inače rizikujemo da izgubimo iz vida ono što naš zanat čini smislenim. Djelimično me zato privlači tradicionalna muzika: djeluje iskreno i dostupno svima, nastala je da se dijeli, a ne da joj se divi.

Amir: Vaš interes za sevdalinku razvijao se tokom odrasle dobi. Kako je počelo to interesovanje i šta Vas je u ovoj bosanskohercegovačkoj muzičkoj tradiciji toliko privuklo da poželite da je dublje istražujete?

Lara: Moja fascinacija sevdalinkom razvila se spontano, otprilike u vrijeme kada sam upisala master studij u New Yorku. Daleko od porodice, mnogo sam čeznula za domom i zatekla sam se kako se vraćam muzici uz koju sam odrasla: roku i popu iz sedamdesetih i osamdesetih, starijim snimcima i tradicionalnoj muzici.

Sevdah me osvojio svojim poetičnim stihovima i sjetnim melodijama, i što sam pažljivije slušala, to me je dublje uvlačio. U jednom trenutku morala sam ga malo manje slušati jer me je činio pomalo tužnom! Ali uglavnom, prepustiti se „stanju sevdaha“ je katarzično, to je način da se teške emocije preobraze. Kroz sevdalinku moja mašta slobodno luta; osjećam nostalgiju za vremenima koja nisam proživjela, a ona otkriva nijanse osjećanja koje je inače teško imenovati.

Amir: Posebno ste istakli sličnosti između sevdalinke i muzike koju ste profesionalno izučavali, naročito u načinu korištenja ornamentacije kao sredstva izražavanja emocija. Koje sličnosti prepoznajete, a u čemu vidite najvažnije razlike između tih muzičkih tradicija?

Lara: U historijskom izvođenju naučili smo da svaka zemlja ima svoj muzički jezik, s dijalektima svojstvenim pojedinim regijama, epohama, pa čak i kompozitorima. Stari traktati, pisma i dokumenti otkrivaju i pisana i nepisana pravila, a ornamentika je dio toga: tonovi koji nisu uvijek bili zapisani, ali su se trebali dodavati spontano i u skladu s tim jezikom.

Iako je nastao iz istočnjačkih skala, neki ukrasi u sevdahu upadljivo su slični onima u zapadnoj baroknoj muzici, ako ne i isti. I u jednom i u drugom, triler ili blagi melodijski okret može nas dirnuti jer djeluje spontano, a ipak ostaje vjeran izvorniku. Sevdah na papiru može izgledati jednostavno, dijelom zato što je njegove detalje tako teško zapisati, ali je mnogo složeniji nego što se čini. 

Razlika je u tome što je ornamentika stare muzike pažljivo proučena i sistematizirana. Pitam se šta bi se moglo desiti kada bi se isto uradilo i za sevdah, kroz uporno traganje za starijim dokumentima i zapisima, kao i za tim kako se on shvatao kroz vrijeme.

Amir: Vaše učešće u programu otvaranja koncerta povodom 18 godina postojanja Art kuće sevdaha predstavlja konkretan susret Vašeg umjetničkog puta s prostorom u kojem se čuva i njeguje sevdalinka. Kako ste doživjeli taj susret i šta Vam je značilo biti dio takvog događaja?

Lara: Bilo mi je izuzetno drago što sam bila pozvana da nastupim na ovom događaju. Divno je što postoji mjesto i organizacija posvećena sevdalinci, i inspirativno je vidjeti strast izvođača i zaljubljenika koji je čuvaju živom. Zahvaljujući tome što je koncert bio na historijskom trgu, bio je zaista dostupan svima; u jednom trenutku turisti i domaći su se držali za ruke i zajedno plesali. Bila mi je prava čast biti mali dio tog slavlja.

Amir: Kada razmišljate o budućnosti, možete li zamisliti projekat u kojem biste svoje iskustvo historijski informirane izvedbe i poznavanje klasične muzike povezali sa sevdalinkom? Kako biste voljeli da se ovaj repertoar dalje istražuje, izvodi i predstavlja međunarodnoj publici?

Lara: Ono što sevdah izdvaja od mnogih drugih tradicija jeste to što ga ne treba spašavati. Njegov odjek traje stoljećima, pa i danas djeluje savremeno, a Bosanci i Hercegovci su istinski ponosni na njega – njegov značaj ne treba objašnjavati niti vještački stvarati.

Ovaj žanr je u dobrim rukama kreativnih interpreta koji mu pristupaju s poštovanjem. Kada bih u budućnosti mogla nešto doprinijeti, to bi moglo biti traganje za starijim izvorima i zapisima, kako bih bolje razumjela kako se sevdah izvodio u svojim ranijim oblicima. Na osnovu toga bih voljela stvoriti program koji spaja pripovijedanje s istraživačkim pristupom instrumentaciji. Osim toga, jednostavno bi mi bilo drago da sevdah i dalje dopire do nove publike, i izvan dijaspore.

Amir: Odrasli ste u Melbourneu, porijeklom ste iz Sarajeva, obrazovali ste se u različitim kulturnim sredinama, a Vaš profesionalni put vodi Vas u brojne zemlje i među ljude različitih tradicija. Koliko Vam to multikulturno iskustvo i naslijeđe koje nosite iz Sarajeva pomažu da se prilagodite novim sredinama, razumijete drugačije kulture i uspostavite bliskost s ljudima?

Lara: Krećući se između porodičnih tradicija kod kuće i australijskog života izvan nje, naučila sam da posmatram i da se prilagođavam, umjesto da se prepustim zbunjenosti. Zato mi, kada sam se selila u nove zemlje, boravak na margini nepoznate kulture nije bio toliko čudan. Manje se radi o uklapanju, a više o tome da se prvo sluša i poštuje način na koji se stvari rade.

I Sarajevo me je oblikovalo, posebno njegov duh suživota, i dalo mi je instinkt da tražim ono što nas spaja, a ne ono što nas razdvaja. To što imam korijene na više mjesta čini me i istinski radoznalom za priče drugih ljudi, a ta radoznalost bila je početak mnogih mojih najdubljih prijateljstava.

Amir: Tokom putovanja i profesionalnih angažmana susrećete ljude različitih jezika, običaja i pogleda na svijet. Kako Vas prihvataju u tim sredinama i osjećate li da Vam upravo spoj sarajevskog naslijeđa i odrastanja u multikulturnoj Australiji omogućava da lakše pronađete zajednički jezik s drugima? Osjećate li da, bez obzira na to gdje se nalazite u svijetu, Sarajevo ostaje dio Vašeg identiteta i načina na koji doživljavate ljude i svijet?

Lara: Iako sam svog porijekla svjesna već dugo, tek sam nedavno provela duži period u Sarajevu i stekla dublje utiske o njemu. Drago mi je što se to desilo nakon što je moja fascinacija sevdahom već porasla, jer sam, na neki način, grad doživjela kroz njega. Dok sam šetala starim ulicama, pjesme su gradu davale dubinu koju bih inače možda propustila.

Gdje god da sam išla, uglavnom sam bila toplo primljena i slobodno govorim o tome kako je nositi u sebi dvije kulture. Bosna se često doživljava kao tajanstvena ili pogrešno shvaćena, pa mi je uvijek drago kada moje porijeklo kod ljudi probudi radoznalost.

Sarajevo ostaje sa mnom gdje god da sam u svijetu. A kada poželim tu povezanost, uvijek mogu pustiti neki snimak! To je uvijek dovoljno da me vrati.