Maja Milinković: Sevdalinka i fado dvije su sestre blizanke koje govore jezikom emocije

Amir Ćehajić: Majo, prije svega, želim vam čestitati na novom albumu Fadolinka i poželjeti vam dobrodošlicu u kući sevdaha, u Kući Sevdaha, gdje se čuva i njeguje naša sevdalinka. Drago mi je što ste ponovo ovdje i što imamo priliku razgovarati o vašem umjetničkom putu, spoju sevdalinke i fada te o mogućnostima da se naša kulturna tradicija predstavi svijetu.

 Već godinama gradite prepoznatljiv umjetnički izraz povezujući bosansku sevdalinku i portugalski fado. Šta ste kroz susret ove dvije muzičke tradicije otkrili o vlastitom umjetničkom identitetu, ali i o univerzalnosti emocije koju nose?

Maja Milinković: Otkrila sam da ne moram praviti razliku niti birati između ta dva svijeta, fada i sevdaha. Oni u suštini govore istim jezikom. Iako to nije isti jezik u doslovnom smislu, riječ je o jeziku emocije, tradicije, čežnje, melankolije, saudadea, derta i svega što te osjećaje prati. 

U tom smislu, oni su gotovo isti. Iz toga se rodila fadolinka, koja je zapravo moj umjetnički izraz.

Amir Ćehajić: Dakle, po strukturi, emociji i poetičnosti fado je blizak sevdalinci. Kako ste taj spoj povezali sa svojim dosadašnjim iskustvom i odnosom prema sevdahu?

Maja Milinković: Sevdalinka je moj život, moj glas i moja tradicija, kojoj pripadam rođenjem. Ne pripada ona meni, nego ja pripadam njoj. A fado me je, da tako kažem, usvojio.

Amir Ćehajić: Kako iz vašeg ugla izgleda prihvatanje ovog spoja u Portugalu, gdje se susreću dva tako bliska emotivna izraza – fado i sevdalinka?

Maja Milinković: Jako lijepo, da vam kažem. Ništa nije bilo forsirano, sve je došlo prirodno. Mojim istraživanjem fada javila se i velika potreba da istražim sevdah. Iako nam je on u krvi i mnoge pjesme znamo napamet, s vremenom počnete više cijeniti i ono odakle ste potekli, vlastitu tradiciju.

Sve se to lijepo uklopilo i fadolinka je ugledala svjetlo dana. Ovo je, inače, već peti album u tom konceptu.

Amir Ćehajić: U kojoj mjeri ovaj album predstavlja nastavak vašeg dosadašnjeg stvaralaštva, a u kojoj otvara novo poglavlje vašeg umjetničkog razvoja?

Maja Milinković: Mogu reći da jeste nastavak mog stvaralaštva, ali je ujedno i novi korak. Ovaj put bila sam još slobodnija i iskrenija. Album nastavlja moju priču i prati moju evoluciju kao umjetnice, što je sasvim prirodno, jer je moje stvaralaštvo živi organizam, baš kao i ja. Tako se mijenjaju i moj doživljaj muzike i emocije koje kroz nju donosim.

 Amir Ćehajić: Tokom posljednjih godina nastupali ste pred publikom različitih jezika i kulturnih sredina, uključujući nedavni koncert u okviru međunarodnog projekta Peace Sport. Kako publika koja ne razumije bosanski jezik doživljava sevdalinku i šta vam takvi susreti govore o njenom međunarodnom potencijalu?

Maja Milinković: Sevdalinka može biti naš najveći ambasador u svijetu kulture i predstavljanja Bosne i Hercegovine. Ona je upravo ono što muzika i kultura trebaju biti – tradicija koja povezuje ljude.

Ljudi možda ne razumiju riječi, ali, kao što sam već rekla, razumiju emociju. Razumiju melodiju, a emocija povezuje srca. Nije potrebno mnogo prevoditi niti objašnjavati. Dovoljno je pustiti srce i glas da rade ono što najbolje znaju. Srca znaju slušati.

Mi pjevači možda nismo stvoreni da budemo veliki retoričari, nego da budemo izvođači i prenosioci emocija. To je naš primarni zadatak i dar koji smo dobili od Boga. Ljudi prepoznaju te frekvencije, i to je fenomenalno. Dešavaju se emocije, suze, oduševljenje i brojni drugi doživljaji.

Amir Ćehajić: Život i rad u Portugalu pružili su vam priliku da iz druge kulturne perspektive posmatrate Bosnu i Hercegovinu. Koliko je ta udaljenost promijenila vaš odnos prema domovini, njenoj umjetničkoj tradiciji i kulturnom nasljeđu?

Maja Milinković: Kao što sam rekla, boravak u Portugalu otvorio mi je nove umjetničke horizonte i vratio fokus na ono što je već bilo u meni – sevdalinku. Gotovo je bilo nemoguće zaobići tu vezu. Kada pjevate o saudadeu, riječi koja označava čežnju i nostalgiju, a koja se često dovodi u vezu sa sevdahom, prirodno se nameće pitanje sličnosti fada i sevdalinke. Ja ih doživljavam kao dvije sestre blizanke koje su odrasle na različitim područjima. Kada počnete živjeti u drugoj kulturi, jasnije shvatite vrijednost vlastite tradicije.

Amir Ćehajić: Smatrate li da Bosna i Hercegovina dovoljno koristi potencijal sevdalinke, posebno u njenom međunarodnom kulturnom predstavljanju? Šta bi trebalo učiniti da ona dobije prostor koji zaslužuje?

Maja Milinković: Mislim da taj potencijal ne koristimo dovoljno i da institucije ne vode dovoljno računa o tome. Kao što sam rekla na početku intervjua, sevdalinka bi mogla biti najveći ambasador Bosne i Hercegovine u svijetu. Potrebno je da se tome pristupi na višem nivou, da se ulaže u festivale i kulturne razmjene te da se podržavaju umjetnici koji se bave sevdalinkom i stvaraju nove sevdalinke. U svakom slučaju, postoji prostor za poboljšanje.

Amir Ćehajić: Kao umjetnica koja samostalno gradi međunarodnu karijeru, koliko ste imali institucionalne podrške iz Bosne i Hercegovine? Šta danas najviše nedostaje našim umjetnicima koji svoj rad žele predstaviti izvan granica zemlje?

 Maja Milinković: Svoju karijeru uglavnom sam gradila samostalno. Tu i tamo bilo je određene podrške ministarstava kulture, ali to je bilo davno. Važno je da postoji struktura na koju se umjetnici mogu osloniti, da znaju da će biti podržani u onome što rade i da na tom putu nisu sami. Kulturne institucije trebale bi stajati iza njih kroz festivale, finansiranje, međunarodnu saradnju i druge oblike podrške.

 Amir Ćehajić: Vaš umjetnički put pokazuje da kulturna tradicija ne mora ostati zarobljena u prošlosti, već može postati osnova savremenog stvaralaštva. Kako pronaći ravnotežu između očuvanja autentičnosti sevdalinke i slobode njenog umjetničkog izražavanja, posebno kada je riječ o novim generacijama?

 Maja Milinković: Važno je shvatiti da tradicija nije muzejski eksponat. Ona mora biti živa da bi se održavala. Suština je razumjeti njene temelje, a zatim ih preoblikovati u nešto novo, što će i dalje nositi DNK te tradicije. Ne treba samo ponavljati ono što je već napravljeno, nego tradiciji dati neku novu odjeću i otvoriti se prema novome. Iz tradicije uvijek treba učiti i crpiti inspiraciju, ona nam treba biti oslonac, ali moramo i otvoriti vidike kako bi mogla disati i razvijati se. Volim svoje pjesme nazivati djecom, budući da nemam djece. Važno mi je da se razvija novi naraštaj i nova muzika. 

Drago mi je što primjećujem da se i u sevdahu granice pomjeraju. Ranije se često smatralo da postoji samo određen broj sevdalinki i da sve što nastane poslije toga nije sevdalinka. Vidim da se takvo shvatanje mijenja i da se granice polako otvaraju.